Povijest Crkve Windsor

twistLong

povijest crkvefranjevci stepinaccroatiastfrancis  slikelinkovi  narodni

 

.

radio9      Canada       bs3

 

.
2016-01-23_23-55-15

 

 

.

   

2016-01-23_23-39-58

 

Ivan Puljić – Otišo je otac moj polako

 

franflag

franflag click !!!

 

KRATKI PREGLED POVIJESTI REPUBLIKE HRVATSKE

1. ZEMLJA NA GRANICI “ISTOKA” I “ZAPADA” 

Hrvati su jedan od starijih naroda u Europi. Među prvima su ustrojili državu, a od početka 9. st. imaju i svoju kraljevinu, prvi među Slavenima. Prema jeziku pripadaju indoeuropskoj, slavenskoj, točnije južnoslavenskoj skupini naroda, a prema kulturnoj i vjerskoj odrednici, zapadnoeuropskom, rimokatoličkom civilizacijskom krugu. Kao poseban etnikum formirali su se već u ranom srednjem vijeku na rubnom području nekadašnjeg Zapadnog Rimskog, odnosno kasnije Franačkog carstva.

Na tom pograničnom teritoriju gdje su se stoljećima susretale rimska i grčka kultura, Franačko i Bizantsko carstvo, Sveto Rimsko Carstvo njemačke narodnosti i Osmanlijsko Carstvo naselili su se u početku 7. st. Hrvati, kao ratnički i već dobro organiziran narod i tu žive sve do danas. Od crkvene shizme ili raskola u 11. st. preko toga područja prelazi i crta razgraničenja između katoličkog Rima i pravoslavnog Bizanta, ali Hrvati oduvijek gravitiraju rimokatoličkom Zapadu. Od 15. st. kad počinje turska agresija, tu se preklapaju i tri ponajveće svjetske religije: katoličanstvo, pravoslavlje i islam.

Od svršetka II. svjetskog rata i sukoba s SSSR-om je druga Jugoslavija, u kojoj se nalazila i Hrvatska kao posebna republika, bila također granica između zemalja zapadne demokracije i istočnog, komunističkog svijeta, između država okupljenih u NATO-paktu i onih u Varšavskom paktu.

Od 1990. kad je proglašena Republika Hrvatska kao posebna država, ovaj put kao slobodna, neovisna, demokratska zemlja, opet je ostala na granici, ali i u sporu sa još uvijek prokomunističkom Srbijom koja želi obnoviti “treću” Jugoslaviju u kojoj bi opet bila hegemon kao i u prve dvije istoimene države.

2. POSTANAK DVIJU HRVATSKIH KNEŽEVINA

Ime Hrvat, koje je vjerojatno iranskog podrijetla, spominje se prvi put u 2. ili 3. st. po Kristu kraj Azovskog mora. Otud su preselili Hrvati u južnu Poljsku oko Krakowa gdje se nalazila tzv. Bijela Hrvatska, a zatim je 630. većina zauzela Podunavlje između Save i Drave i Zapadni dio Balkanskog poluotoka. Tu su Hrvati pokorili ili asimilirali ilirsko-keltska, pomalo već romanizirana plemena, oslobodili se od Avara i na području bivše rimske provincije Dalmacije ustrojili jednu i na području Panonije drugu svoju kneževinu. Prvu nazivamo Primorskom ili Dalmatinskom, a drugu Panonskom ili Posavskom Hrvatskom.

Osim spomenutog prostora naselili su Hrvati i današnju južnu Dalmaciju, pa područje današnje Hercegovine i Crne Gore koju povijesni izvori nazivaju Crvenom Hrvatskom, zatim Bosnu, Istru, današnje slovenske zemlje, južnu Mađarsku, ali se nisu na svim tim rubnim prostorima održali. Staro romansko pučanstvo povuklo se u bizantske gradove i otoke, npr. Split, Zadar, Trogir, Rab, Osor, Krk, a ilirsko-romansko u planine gdje su kasnije bili poznati kao Vlasi – stočari. Tu su Hrvati naslijedili bogatu rimsku kulturu, građevine, ceste, ali i crkvenu organizaciju s biskupijama u spomenutim i drugim gradovima. Uskoro su prihvatili i kršćanstvo, uglavnom sa Zapada i postali dionicama rimske i zapadno-kršćanske civilizacije.

Potkraj 8. st. spominju se prve hrvatske oblasti. Godine 812. Franci (Karlo Veliki) i Bizant dijele interesne sfere pa Hrvati pripadaju Franačkoj, a gradovi uz more Bizantu. Posljedica te podjele je ustanak Ljudevita (Ludovik), kneza Posavske Hrvatske koji je podržavao Franke. Izbio je pravi rat u kome je Ljudevit dobio desetak franačkih vojski i pobijedio Bornu. Bio je to prvi međuhrvatski sukob, koga su, kao i višegodišnje ratovanje opisali kroničari u Franjevačkoj kronici. Tako su Hrvati prvi put stupili na političku pozornicu Europe sa dvije svoje kneževine.

3. NEZAVISNA KNEŽEVINA HRVATSKA 879. 

Poslije sloma Ljudevitova ustanka (823.) nije se Posavska Hrvat­ska više ojačala. Težište hrvatske državnosti preneseno je na Primorsku ili Dalmatinsku Hrvatsku gdje su Hrvati podigli i svoje prve lučke gradove (Šibenik, Biograd, Nin), izgradili mornaricu i imali prve prijestolnice (Knin, Bijaći). Među knezovima ističu se Trpimir (845.- 864.), Domagoj (954.-876.) i Branimir (879.-892.). Prvi je uspješno ratovao protiv Bugara, Bizanta u Dalmaciji, doveo je benediktinski red u Hrvatsku, izdao prvu povelju u kojoj se spominje kao prvi hrvatski knez (Dux Chroatorum). Drugi je žestoko potukao Veneciju na moru, zajedno s Francima osvojio Bari u Italiji od Arapa, a treći, Branimir, uspostavio odlične odnose s papom i od njega dobio 879. priznanje Hrvatske kao samostalne države – prve u povijesti Hrvata. U njegovo doba su Hrvati Neretljani žestoko potukli Veneciju i nametnuli joj danak za slobodnu plovidbu uz hrvatsku obalu i tako su Hrvati ovladali istočnim, plovnim dijelom Jadranskog mora koga kasnije povijesni izvori nazivaju “našim” tj. hrvatskim morem.

Za kneza Branimira došli su u Hrvatsku svećenici, učenici “slavenskih apostola” Ćirila i Metoda i donijeli crkvene knjige na staroslavenskom jeziku i slavenskom pismu – glagoljici. Otada se kod Hrvata na tom jeziku i pismu obavlja služba božja, pišu crkvene knjige, pa je to početak pismenosti u Hrvata na svom jeziku i pismu. Tako su Hrvati bili jedini europski narod koji je imao svetu misu na svom, umjesto na latinskom ili grčkom jeziku. Danas su, pak, Hrvati jedini narod u Europi koji ima pravo službe božje na dva hrvatska jezika, tj. na hrvatskom i gradišćanskohrvatskom u Austriji (Burgenland).

Hrvatski su knezovi ostavili u kamenu upisane podatke kakvih ima malo naroda u Europi. To su poglavito natpisi s imenima i funkcijama vladara, npr. “produce Trepim(ero)” – za kneza Trpimira. Branimir je ostavio dva natpisa kao “dux Croatorum” – knez Hrvata, Višeslav posebnu krstionicu koja simbolizira pristupanje hrvatskog naroda crkvi, time i zapadnoj kulturi, a uz spomenuto ima još zapisa i hrvatske kamene plastike, posebnih hrvatskih crkava (Nin) i drugdje.

4. UJEDINJENJE I HRVATSKA KRALJEVINA (925.-1102.)

Za vladanja Tomislava (910.-928.) Hrvatska je uz Bugarsku postala najjača država između Njemačkog Carstva i Bizanta. On je ustrojio jaku vojsku i mornaricu, pobjedio najprije Mađare i protjerao ih preko Drave. Otada je ta rijeka stoljetna granica tih dvaju naroda. Svojoj državi priklopio je Posavsku Hrvatsku između Drave, Save i Kupe, koja će se kasnije nazvati Slavonijom, tj. zemljom Slavena, Slovina. Bilo je to prvo ujedinjenje dviju hrvatskih kneževina. Kao saveznik Bizanta pobijedio je Tomislav i bugarsku vojsku pa je dobio na upravu primorske gradove (Zadar, Split, Trogir, tzv. Bizatsku Dalmaciju) i tako zaokružio svoju državu od Jadranskog mora do Drave i od Raše u Istri do Drine.

Na vrhuncu moći okrunio se Tomislav za kralja (925.), a zatim na dva crkvena sabora u Splitu sredio odnose između splitske, latinske i ninske, hrvatske biskupije i na taj način ojačao unutarnje prilike i riješio spor oko crkvenog jezika između latinaša i hrvatskih glagoljaša. Time je dobio potporu pape koji je tada bio presudan međunarodni činilac. Primio je u Hrvatsku protjeranog srpskog kneza Zaharija i njegovu pratnju i zaštitio ih od Bugara koji su svoju državu proglasili carevinom (Srbija je postala kraljevinom tek 1217. godine).

Iza Tomislava vladalo je Hrvatskom više kraljeva od kojih treba istaknuti Držislava koji je prvi dobio krunu iz Bizanta i kao kralj Dalmacije i Hrvatske (969.-997.), zatim Petra Krešimira IV. kada je Hrvatska bila teritorijalno na vrhuncu (1058.-1074.) i Dimitra Zvo­nimira kada je najviše gospodarski napredovala (1074.-1089.). Svi su oni nosili priznatu titulu kraljeva Dalmacije i Hrvatske, upravljali bogatim dalmatinskim gradovima, vladali plovnim putevima na moru, odupirali se i Veneciji i Bizantu. Za vladanja Dmitra Zvonimira isklesana je povelja u kamenu, tzv. Bašćanska ploča s kraljevim imenom i kraljevskom titulom koja je sačuvana. Bio je to prvi spomenik pisan hrvatskim jezikom i glagoljaškim pismom, pa se otada računa ne samo pismenost nego i početak hrvatske književnosti.

Budući da je hrvatska dinastija, nazvana Trpimirovići prema knezu Trpimiru, izumrla, počela je borba za hrvatsko prijestolje. Oko Zvonimirove udovice, Mađarice Jelene, skupljala se mađarska stranka, a oko, u narodu izabranog, kralja Petra narodna stranka. U tim previranjima utemeljena je i zagrebačka biskupija (1094.), mađarska vojska je upala u Hrvatsku, u borbi je poginuo Petar kao posljednji hrvatski kralj (1097.). Međutim, zbog napada s istoka i otpora hrvat­skog plemstva nisu Mađari mogli “na sablji” zauzeti Hrvatsku, nego su sklopili ugovor 1102. prema kojem se hrvatsko kraljevstvo priklju­čuje Ugarskoj čiji je kralj prema personalnoj uniji zajednički vladar. Otada postoji ugarsko-hrvatska država u kojoj su Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sačuvale svoju unutarnju upravu i elemente državnosti. Imale su svoje banove, potkraljeve, poseban teritorij pa su čak kovale i vlastiti novac-banovac.

5. U UGARSKO-HRVATSKOJ DRŽAVI (1102.-1526.)

Ugarsko-hrvatska država bila je vrlo značajan faktor na prostoru između Njemačkog Carstva i Bizanta i konkurent ojačaloj Veneciji na moru. Zajednički su se Hrvati i Mađari odupirali svim okolnim neprijateljima, a sredinom 13. st. uspjeli su preživjeti veliku tatarsku najezdu. Poslije nje počinju se graditi brojne utvrde, jača se domaće krupno plemstvo i proglašavaju prvi slobodni kraljevski gradovi među kojima se sve više ističe Zagreb kao gospodarsko središte Slavonije, a od 16. st. i čitave Hrvatske. Među feudalnim magnatima prednjače knezovi Krčki, kasnije nazvani Frankopanima i Šubići, kasnije Zrinski. Njihovi veliki posjedi u južnoj Hrvatskoj, prave države, bili su gotovo neovisni od kralja, a često su baš oni odlučivali o sudbini Hrvatske i čitavog kraljevstva.

Od 12. st. sve se više iz ugarsko-hrvatskog kraljevstva izdvaja Bosna kao posebna banovina, širi se na štetu Hrvatske i potkraj 14. st. pod Tvrtkom postaje kraljevinom (1377.). Bila je to zapadno orijentirana, katolička kraljevina koja postaje tampon država između katoličke Hrvatske i pravoslavne Srbije. U Bosni se širi i posebna vjerska zajednica, nazvana krstjani, koju papa i ugarsko-hrvatski vladari smatraju heretičkom i često protiv nje šalju križarske vojske.

Na području južne Dalmacije koju su izvori nazivali i Crvenom Hrvatskom nastaje, jača, širi se trgovinom i pomorstvom još jedna hrvatska državica. To je Dubrovačka Republika koja nastaje na mjestu antičkog Ragusija. Stoljećima ona priznaje vrhovnu vlast Bizanta, Ugarsko-hrvatske države i Turske, a zapravo je nezavisna i trguje od Levanta do Britanije. Dubrovnik kao grad-država je važno središte, zapravo žarište hrvatske kulture, književnosti, umjetnosti, pa je zato slikovito nazivan Hrvatskom Atenom.

Kad je izumrla prva ugarsko-hrvatska dinastija Arpadovića, na prijestolje su hrvatski knezovi Šubići doveli Karla Roberta iz francuske dinasije Anjou (Anžu). Kralj Karlo i njegov nasljednik Ludovik I. slomili su hrvatsko i ugarsko plemstvo, stvorili jaku državu. Ludovik je potukao Veneciju i mirom u Zadru 1358. vratio pod svoju vlast čitavu hrvatsku obalu, te uzeo u zaštitu hrvatski Dubrovnik. Dinastičkim nasljeđem dobio je na upravu Poljsku, Litvu i tako stvorio prvu srednjeouropsku državu od Baltika do Jadrana. Poslije njegove smrti nastaje anarhija, građanski rat u kojem jedan Anžuvinac prodaje 1409. dio Dalmacije Veneciji.

Feudalnu anarhiju u Bizantu i na Balkanu iskorištavaju Turci i redom osvajaju Bizant (1453.), Srbiju, Bosnu (1463.) i Hercegovinu. Na redu su bile Hrvatska i Ugarska čije su vojske potučene na Krbavi 1493. i na Mohaču 1526. godine. Uzalud su kraljevi Sigismund i Matija Korvin osnivali granične oblasti – banovine za obranu, dobivali pomoć od pape i Habsburgovaca, turska agresija bila je nezadrživa, osobito nakon pada ugarsko-hrvatskog grada Beograda (1521.). Treba napo­menuti da tada, a i kasnije u 17. st. Turcima indirektno pomaže katolička Francuska svojim napadima u Italiji i u Njemačkoj, a u pljački i osvajanjima prednjače balkanski Vlasi. I Venecija često kooperira s Turcima kako bi zauzela preostali dio hrvatske obale.

Jedina ratna snaga koja je mogla kako-tako organizirati obranu bili su Habsburgovci, tada vojvode austrijski i istodobno carevi Njemačkog Carstva, kraljevi Španjolske. Zbog toga Hrvati 1527. biraju slobodnom voljom za svoga kralja Ferdinanda Habsburškog, brata cara Karla V. Nakon građanskog rata i otpora to su učinili i Mađari i zajedno s Hrvatima kao najugroženiji narodi iz prve crte obrane srednje Europe ušli u Habsburšku, katoličku državu koju pomažu i rimski pape. Počela je borba na život i smrt i stogodišnji hrvatski rat za opstanak (1493.-1593.).

6. HRVATI IZMEĐU BEČA, CARIGRADA I VENECIJE (1527.-1790.)

Hrvati su u Habsburškoj državi sačuvali svoju unutarnju upravu, tj. Sabor (parlament) i bana na čelu vlade, ali su u stalnim ratovima izgubili veliki dio svoga nacionalnog teritorija, osobito istočnu Slavo­niju, južnu Dalmaciju, Liku, Krbavu i svoje bivše prijestolnice npr. Knin, Bihać, a Venecija je uzela Split, Zadar, Šibenik i dr., pa je slobodan bio samo Dubrovnik. Hrvatska je tada, skupa s Ugarskom, bila predstraža, branič srednje Europe, a njen dio na granici bio je izuzet ispod banske uprave i od njega organiziran obrambeni kordon, nazvan Vojnom krajinom, pod izravnom upravom iz Graza i Beča. Na stotine tisuća Hrvata odveli su Turci i prodali kao roblje na Istoku, isto tako je velik broj pobjegao u austrijske zemlje, Italiju, Češku, pa i danas tamo žive njihovi ostaci kao gradišćanski, mađarski, slovački, moravski, rumunjski i talijanski (Molise) Hrvati. Na njihova ognjišta su najprije Turci, a zatim uprava Vojne krajine naselili na tisuće neslavenskih Vlaha-stočara i mali broj Srba. Tako je Hrvatska izgubila i teritorij i više od polovice svoga žiteljstva. Bivši hrvatski teritorij pripadao je tada trima velesilama toga doba: Habsburgovcima, tj. Austriji po slobodnom izboru, zatim dio koji su zauzeli Turci i obalni pojas na kom su gospodarili Mlečani. Dakle, hrvatski državni teritorij bio je podijeljen između Beča, Carigrada i Venecije.

I dok su Bizant, Bugarsku, Srbiju, Bosnu osvojili Turci gotovo bez borbe, Hrvatska i Ugarska su gotovo dva stoljeća krvarile, ali se nisu predale. Pojedini Hrvati kao N. Jurišić, N. Zrinski, spasili su Beč (1532., 1566.) i zadivili Europu, a posebno su se Hrvati proslavili velikom pobjedom pod Siskom 1593. kad su zajedno s habsburškom vojskom potukli brojčano jače bosanske i druge Turke i tako spasili Zagreb, Hrvatsku i južne austrijske zemlje. Bila je to presudna pobjeda koju je slavila čitava Europa, prekretnica u turskim ratovima, jer nakon nje počinje hrvatska rekonkvista (obnova) i traje sve do 1791. godine.

Budući da više nije turska opasnost bila tako istaknuta, koristili su Habsburgovci Hrvate za ratove diljem Europe. Kad je centralna vlast iz Beča slomila i likvidirala dvije magnatske hrvatske obitelji, tj. Zrinske i Frankopane 1671., počela je borba za oslobađanje dijelova Hrvatske pod turskom vlašću. Počelo je porazom Turaka pod Bečom 1683. a završilo mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. kad je Hrvat­skoj vraćena čitava Slavonija, Pounje, Pokuplje, Lika, Krbava, a Veneciji zaleđe Jadranske obale. Dio tih novooslobođenih krajeva uzela je Austrija za proširenje Vojne krajine i na njih dalje naseljavala Vlahe iz turske Bosne i drugih zemalja. To je dio uz granicu prema Bosni kojih se hrvatski sabor nije nikada odrekao.

Hrvati su još jednom pokazali svoju nacionalnu i državotvornu svijest. Bilo je to 1712. kad su tzv. Pragmatičkom sankcijom priznali nasljedstvo Habsburgovaca po ženskoj liniji. Kasnije su to uradili i Mađari, pa je 1740. mogla na prijestolje doći Marija Terezija. Ipak su ona i njen sin Josip II. svojim apsolutizmom, centralizacijom i germani­zacijom nastojali oduzeti Hrvatima i Mađarima status kraljevstva. U strahu od Beča Hrvati su se 1790. čvrsto povezali s Mađarima i Peštom, pa su čak na njih prenijeli i dio svojih autonomnih prava. Otada se Hrvatska nalazi u žrvnju između Beča i Pešte. I jedni i drugi žele od nje načiniti samo još jednu od svojih pokrajina. Umjesto germanizacije, pojavljuje se tada opasnost mađarizacije.

7. U PROCIJEPU IZMEĐU AUSTRIJE I UGARSKE (1790.-1918.)

Poslije francuske revolucije počeli su napoleonski ratovi koji su zahvatili i Hrvatsku. U njima je 1797. nestalo Venecije, a njene posjede na istočnoj obali Jadranskog mora, uzela je Austrija, pa su se tako u istoj državi ujedinile Hrvatska i Slavonija s Dalmacijom. Francuzi su te krajeve 1805. preuzeli od Austrije, a 1809. su nakon pobjede dobili i Hrvatsku južno od Save i tu stvorili tzv. Ilirske provincije koje su postojale do 1813. godine. Njihova vojska ušla je 1806. u Dubrovnik da bi ga zaštitila od pljačke Rusa i Crnogoraca, a 1808. proglasila da je Dubrovačka Republika prestala postojati. Iza poraza Napoleona svi su ti krajevi, skupa s Bokom kotorskom ušli u sastav Austrije, pa su se tako gotovo sve hrvatske zemlje našle u istoj državi – Habsburškoj Monarhiji.

Pod utjecajem ideja francuske revolucije, ali i zbog pritisaka germanizacije i mađarizacije te unutarnjeg razvoja, bogate kulture i državnopravne tradicije, Hrvati su od 1830. do 1848. izveli svoj narodni preporod. U želji da okupe sve Južne Slavene nisu išli pod nacionalnim, hrvatskim imenom, nego pod nadnacionalnim, ilirskim, pa se taj preporod obično naziva ilirski pokret. Zahvaljujući Lj. Gaju, J. Draškoviću, te predradnjama biskupa M. Vrhovca, Hrvati su dobili svoj književni jezik, pismo, novine, časopise, nacionalne ustanove, odbacili latinski, nisu prihvatili nametani njemački i mađarski i od 1847. uzeli u uporabu samo svoj – hrvatski jezik. Na taj način su okupili oko Zagreba sve hrvatske zemlje, utjecali na preporod Hrvata u Dalmaciji, Istri, Bosni i Hercegovini i Bačkoj. Slovenci su djelimice prihvatili ideje ilirskog pokreta, ali su Srbi odbacili i neutralno ilirsko ime i istupali samo pod srpskim imenom i idejom o stvaranju samostalne Srbije, a uskoro i tzv. Velike Srbije na račun Bosne, Hercegovine, Hrvatske, Bugarske, Makedonije i Albanije.

Revolucija 1848. zahvatila je Hrvatsku koju je ban J. Jelačić okupio oko svoje vlade, a Hrvatski sabor usvojio nacionalni program, ukinuo kmetstvo i postavio kao temelj ideju o ujedinjenju svih hrvat­skih zemalja. Hrvati su se 1848. oduprli oružjem Mađarima koji nisu priznavali hrvatsku autonomiju, ali su zajedno s njima bili žrtve austrijskog apsolutizma 1850-60. Godine 1861. Hrvati su u svom Saboru postavili zahtjeve za ujedinjenje, približili se Ugarskoj, odbili svezu s Austrijom i prvi put iznijeli program samostalne Hrvatske (A. Starčević, E. Kvaternik). Iza poraza protiv Pruske, Austrija se preu­strojila u Austro-Ugarsku (1867.), a hrvatske zemlje su podijeljene između njih, ali je banska Hrvatska dobila hrvatsko-ugarskom nagod­bom unutarnju autonomiju kakvu nije imala ni jedna zemlja u Austro­ugarskoj.

Berlinskim kongresom 1878. Austro-Ugarska je dobila Bosnu i Hercegovinu pa su se tamošnji Hrvati našli s ostalim zemljacima u istoj državi.

Kad je 1881. ukinuta Vojna krajina sjedinjeni su njeni dijelovi po povijesnom pravu matici zemlji-Hrvatskoj čije je upravno, političko i kulturno središte bio Zagreb. Međutim, Dalmacija, Boka kotarska i Istra bile su i dalje u austrijskom dijelu Monarije, a Rijekom kao lukom i Međimurjem upravljala je Ugarska, iako je Hrvatski sabor težio na ujedinjenju svih hrvatskih zemalja. Tako je ostalo do 1918. godine kad se raspala Austro-Ugarska.

Sjedinjenjem Vojne krajine 1881. povećao se broj Srba u Hrvat­skoj. To su bili potomci spomenutih Vlaha-stočara koji su za turske agresije naseljavani u hrvatskim zemljama, a tijekom 19. st. su zbog iste pravoslavne vjere prihvatili srpsku nacionalnu pripadnost. Oni su zahtijevali poseban jezik, pismo ćirilicu, kulturnu i političku auto­nomiju, a jedan njihov dio na poticaj iz Srbije radio je na odvajanju bivših teritorija Vojne krajine i na sjedinjenju sa Kraljevinom Srbijom. Bio je to tzv. velikosrpski program u koji su osim dijelova Hrvatske uključivali Bosnu i Hercegovinu, kneževinu Crnu Goru, Makedoniju itd. Ta politička i osvajačka nastojanja Srba i Srbije, nazvana srpsko pitanje, bila su uzrok nestabilnosti na ovom prostoru, a to su ostala i danas.

Poslije hrvatskog narodnog preporoda nastaju u Hrvatskoj političke stranke od kojih je najjača Narodna koju vodi poznati biskup Josip Juraj Strossmayer. Ta stranka vodi realnu politiku, radi na prosvjetnom uzdizanju Hrvatske i okupljanju svih Južnih Slavena oko Zagreba na temelju tzv. jugoslavenske ideje ili jugoslavenstva. Od 1861. postoji i Stranka prava koja je za samostalnu Hrvatsku i protiv suradnje s Austrijom, Ugarskom i Srbijom. U toj političkoj borbi u trokutu između Beča, Budimpešte i Beograda i nastojanju oko ujedi­njenja svih hrvatskih zemalja izbio je i I. svjetski rat koji je Austro­ugarska izgubila i raspala se na više država. O raskidu svih državno­pravnih odnosa sa starom Habsburškom Monarhijom mogao je donijeti odluku samo Hrvatski sabor kao nositelj povijesnog suvereniteta Hrvatske. To je on i učinio 29. 10. 1918. i tako je nastala prijelazna Država Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) sa središtem u Zagrebu koja je bila ugrožena sa zapada od Italije koja kao pobjednica zahtijeva hrvatsku jadransku obalu. S druge strane napreduje s vojskom pobjednička Srbija, uzima Crnu Goru i Vojvodinu i predlaže ujedinjenje u centralističku monarhiju sa srpskom dinastijom Karađorđevića. Vodstvo Države SHS kojoj su na čelu bili Srbin iz Hrvatske Svetozar Pribićević i Slovenac Anton Korošec pristaje na sjedinjenje i 1.12.1918. proglašavaju u Beogradu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), ali sa središtem u Beogradu.

8. HRVATSKA U PRVOJ JUGOSLAVIJI (1918. – 1941.)

Bila je to nasilna odluka koju nije nikada prihvatio Hrvatski sabor i nije odobrila većina hrvatskog naroda. Nova država bila je nedemo­kratska monarhija s prevlašću Beograda, Srbije i njihove dinastije u kojoj svim nesrpskim narodima nisu priznata nacionalna prava, odmjeravani su im veći porezi, financijski se najviše ulagalo u Srbiju, a sve vlade, ministri, generali bili su oko 90 posto Srbi ili Crnogorci. Kad su se 1927. protiv Beograda ujedinili Hrvati i hrvatski Srbi, dali su otud poticaj da se u parlamentu u Beogradu ubiju vođe hrvatskog naroda s tribunom Stjepanom Radićem na čelu, 1928., a iduće godine proglašena je izravna diktatura kralja i Beograda. Počeli su masovni progoni i pokolji Hrvata, pa su neki pobjegli u inozemstvo i utemeljili hrvatsku oslobodilačnu organizaciju. Bili su to tzv. ustaše kojima je glavni cilj bio rušenje Kraljevine SHS, zapravo srpske države i stvaranje slobodne Hrvatske. Njihov vođa bio je Ante Pavelić. Za rušenje te države koja se od 1929. nazivala Kraljevinom Jugoslavijom bili su tada komunisti.

Odnosi u zemlji promijenili su se poslije atentata na kralja Aleksandra (1934.) koga su izveli makedonski revolucionari uz pomoć hrvatskih ustaša u Marseillesu. Kraljevina Jugoslavija se odvaja od Francuske i versajske Europe, skreće prema fašizmu, a unutar zemlje sve se više progone i ubijaju Hrvati. Hrvatska seljačka stranka (HSS) dobija sve više glasača i 1939. prisilila je beogradsku vladu da dopusti osnivanje Banovine Hrvatske kojoj je vraćena automonija i djelimice atributi državnosti koju je izgubila ujedinjenjem 1918. godine. Bio je to korak prema federalizaciji države i rješenju hrvatskog pitanja, ali je sve onemogućio II. svjetski rat koji je tada započeo.

9. SLOM PRVE JUGOSLAVIJE - DVIJE HRVATSKE DRŽAVE (1914. – 1945.)

Jugoslavija je 25. 3 1941. pristupila Trojnom paktu, ali je uskoro uz pomoć Engleske izveden puč u Beogradu kojim je taj pristup poništen. To je bio povod Njemačkoj da uz pomoć svojih saveznika (Italija, Mađarska, Bugarska) napadne i u 12 dana rata slomi, a odmah zatim podijeli Jugoslaviju. Od Hrvatske, Bosne i Hercegovine stvorena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH) koju su pomagale spomenute države, osobito Italija koja je sebi uzela velik dio hrvatske morske obale, više otoka i gradova. Vlast u NDH preuzeli su ustaše i njihov vođa dr. Ante Pavelić. Budući da su oni, iako manjina u Hrvatskoj, uz pomoć profašističkih sila obnovili hrvatsku državu, imali su u početku potporu dijela hrvatskog naroda. Većina, koja nije htjela suradnju s Njemačkom i Italijom, a pripadala je Hrvatskoj seljačkoj stranici dra Vlatka Mačeka, ostala je neutralna.

Drugo, lijevo orijentirana manjina predvođena komunistima, počela je u Hrvatskoj borbu protiv fašizma već 22. 6 1941. osnovavši sisački, prvi partizanski odred u Europi. Oni su pomalo pridobijali pristaše među Hrvatima i hrvatskim Srbima i 1943. utemeljili svoju komunističku, ali federalno utemeljenu državu u okviru buduće Jugoslavije. Ustaška vlast brzo je gubila potporu naroda jer se kompromitirala progonima Srba, Židova, ali i Hrvata komunista. Poslije kapitulacije Italije 1943. hrvatski narod masovno odlazi u partizane, pa Hrvatska uz Bosnu i Hercegovinu, te Sloveniju postaje središte antifašističke borbe. U Srbiji do 1944. vlast drži kvislinška vlada i četnici. Tada uz pomoć Rusa Titovi partizani prelaze u Srbiju, oslobađaju Beograd i počimaju završne borbe za Hrvatsku i Sloveniju. Iako je rat u Europi završio 8. 5 1945. hrvatska vojska je vodila borbu još tjedan dana u južnoj Austriji, a tada se predala Englezima koji su je, protivno ratnom planu, izručili Titovoj armiji. Većina je uskoro bez suđenja pobijena kod Bleiburga, a ostali su u marševima smrti vođeni po Jugoslaviji i uglavnom likvidirani. U tom “križnom putu” najviše su stradali Hrvati, kao što su u ustaškim logorima pretežno pogibali Srbi i antifašisti. Srpska je propaganda tada i kasnije višestruko povećala broj svojih žrtava, a o onim partizanskim bilo je zabranjeno govoriti, pa se tako stvorila netočna slika o tobožnjoj genocidnosti hrvatskog naroda.

10. U DRUGOJ ILI SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI (1945. – 1990.)

Komunisti su obećali hrvatskom i drugim pokorenim narodima da će poslije rata imati svoje države u federativnoj Jugoslaviji. I doista, proglašena je federativna Jugoslavija, Hrvatska i druge republike, ali nacionalno pitanje nije bilo riješeno. Umjesto demokracije postojala je diktatura uske partijske grupe s Titom na čelu. U vojsci, policiji, diplomaciji dominirali su Srbi i Crnogorci, prohrvatski komunisti bili su odstranjeni ili likvidirani, npr. A. Hebrang, svaka demokratska odluka bila je suspendirana, katolička crkva progonjena, a hrvatski nadbiskup Alojzije Stepinac osuđen na doživotni zatvor. Hrvatska i Slovenija kao gospodarski najrazvijenije bile su teško eksploatirane u korist Srbije, a zabranjena je uporaba čistog hrvatskog jezika i svaka ravnopravnost nacija. Zbog toga je 1971. izbilo nezadovoljstvo hrvat­skog naroda i Beogradu upućen zahtjev za hrvatskom državom, federalizacijom, promjenom ustava i dr. Bilo je to tzv. hrvatsko proljeće koje je potkraj 1971. silom ugušeno, a tisuće Hrvata pozatvarano, ubijeno ili rastjerano u emigraciju.

Tito je morao popuštati srpskoj većini u vlasti i vojsci, ali je ipak 1974. dao izglasati Ustav kojim se svaka republika smatra državom sa svojim postojećim granicama. Poslije Titove smrti (1980.) počinje unutarnji raspad Jugoslavije. Srpska akademija nauka (SANU) donosi 1986. program Velike Srbije, tzv. Memorandum kojim želi ujediniti sve Srbe u jednoj državi. Kad je 1987. sekretarom srpske Komunističke partije postao Slobodan Milošević, počinje provođenje tog programa u djelo i politički i vojnom silom, tj srbiziranom Jugoslavenskom armijom.

11. SLOM KOMUNIZMA, RASPAD DRUGE JUGOSLAVIJE, NASTANAK SLOBODNE HRVATSKE I SRPSKA AGRESIJA (1990. – 1995.)

Kad se 1990. raspala jedinstvena Komunistička partija Jugo­slavije, omogućeni su demokratski izbori u kojima je u Sloveniji i Hrvatskoj odbačen komunistički sustav. U Hrvatskoj je pobijedila na izborima Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) s dr. Franjom Tuđmanom na čelu i odmah proglasila neovisnu Republiku Hrvatsku. Tome su se protivili Srbi i dio Crnogoraca s Miloševićem na čelu, a prije toga su odbacili hrvatsko-slovensku ponudu za konfederaciju Jugo­slavije.

Jugoslavenska, zapravo tada već srpska armija napala je u ljeto 1991. Sloveniju, a odmah zatim i Republiku Hrvatsku protiv koje su pobunili i naoružali hrvatske Srbe. Hrvatski narod, iako nenaoružan, pružio je žestok otpor, mjesecima branio Vukovar, Dubrovnik i druge gradove koji su bili žestoko bombardirani, sela spaljivana, ljudi protjerivani i ubijani. Iako su zauzeli četvrtinu Hrvatske, Srbi su vidjeli da neće lako svladati Hrvatsku, pa su potkraj 1991. pristali na posredovanje Ujedinjenih naroda. Uz potporu Njemačke i nekih srednjoeuropskih država priznata je 15. 1 1992. Republika Hrvatska kao samostalna država, ali je morala primiti 15 tisuća vojnika UN. Oni su trebali čuvati mir i razoružati Srbe u Hrvatskoj koji su uz pomoć Srbije i Jugoslavenske armije izvršili velike pokolje u Hrvatskoj, uništili na tisuće sela, srušili sve katoličke crkve u krajevima koje su okupirali, etnički očistili sva zauzeta hrvatska područja, proglasili tzv. Republiku Srpsku Krajinu sa središtem u Kninu, nekoć sjedištu hrvatskih kraljeva.

U travnju 1992. Jugoslavenska je armija, koja je protjerana iz Slovenije i Hrvatske, otišla u Bosnu i Hercegovinu gdje su se pobunili domaći Srbi-četnici i zajedno s njom počeli opće napade na Hrvate i Muslimane izvršivši iste zločine kao i u Hrvatskoj. Prvi su otpor pružili tamošnji Hrvati koji su se organizirali u svoju državu nazvanu Herceg-Bosna i zaštitili velik dio hrvatskog ali i muslimanskog naroda i teritorija, osobito Mostar, Hercegovinu, Bihać i Sarajevo gdje su borbe trajale sve do sporazuma u Daytonu u studenom 1995. godine.

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala 176. članicom UN, a potkraj svibnja iste godine je Hrvatska vojska oslobodila od četnika Dubrovnik i okolicu koji su također teško stradali od srpskih nasilja i razaranja teškim oružjem. Jugoslavenska armija se 30. IX povukla s najjužnije točke Hrvatske, s rta Oštro i Prevlake. U početku 1993. hrvatska je vojska u brzoj akciji oslobodila Masliničko ždrilo nedaleko Zadra i opet povezala kopnenim putem sjevernu i južnu Hrvatsku.

Budući da su i Hrvati i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, ugroženi od Srba-četnika, prekinuli su međusobne sukobe i uz pomoć SAD potpisali 17. ožujka 1994. u Washingtonu načelni sporazum o federaciji Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i konfederaciji te federacije s Republikom Hrvatskom. U zajedničkim akcijama oslobodili su Hrvati i Bošnjaci dio zapadne Bosne tijekom 1994. i 1995. godine i stvorili uvjete za velike operacije hrvatske vojske zvane “Bljesak” koja je početkom svibnja 1995. oslobodila veliko područje Zapadne Slavonije, a zatim u kolovozu iste godine, u samo nekoliko dana je nova, dobro obučena i naoružana Hrvatska vojska oslobodila u akciji “Oluja” ostali dio tzv. Srpske Krajine s Kninom, Petrinjom, Glinom i drugim hrvat­skim gradovima.

Poslije “Oluje” i pobjedonosnih akcija hrvatske vojske u zapadnoj Bosni (Drvar, Jajce) učvršćena je hrvatska država i priznat joj je položaj regijske sile. To je omogućilo uspješne pregovore u Erdutu gdje je 12. studenog 1995. potpisan Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji Hrvatskog podunavlja (oko 4,6 posto hrvatskog teritorija) kao i međunarodne pregovore u Daytonu u SAD koji su završili potpisi­vanjem u Parizu 14. prosinca iste godine. Oba ta sporazuma najavili su mirno rješavanje sukoba u Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini.

Tijekom 1996. nastavljeno je smirivanje, osobito u Podunavlju kamo su došle međunarodne snage s američkim generalom J. P. Kleinom (UNTAES) koje imaju zadatak da do sredine 1997. provedu izbore i sjedine te od pobunjenih Srba okupirane krajeve (Baranja, istočna Slavonija i zapadni Srijem s Vukovarom) matici-zemlji Repu­blici Hrvatskoj. Ona je mirnom rješenju tog balkanskog sukoba dala veliki doprinos i zato je 25. travnja primljena u Vijeće Europe, ali je taj čin potvrđen tek 8. studenoga 1996. godine.

Prije toga je Republika Hrvatska učinila još jedan korak kad je 23. kolovoza 1996. Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman potpisao sporazum o međusobnom priznanju sa SR Jugoslavijom. Tim činom je Srbija sa S. Miloševićem na čelu zapravo priznala vojnički poraz, morala se privremeno odreći svojih velikosrpskih planova, ali i stvaranje neke nove, treće Jugoslavije. U sklopu toga Republika Hrvatska vodi i dalje diplomatsku i političku akciju kako bi joj priznali položaj srednjoeuropske, a ne istočnoeuropske, balkanske države. Takav joj status potvrđuje njena cjelokupna povijest sve do 1918., do neprirodnih i nehistorijskih integracija kakve su bile one u obje Jugoslavije od 1918. do 1990. godine.

Izvor: JAKOV GUMZEJ – Od balvana do Daytona

twistLong