Sestre

 

 


        Korizma

 

1- OPRAŠTAJUĆI LIJEČIŠ SEBE I DRUGE

2-RAZGOVOR U NEBU (O NAMA) 

3- VOLIŠ LI ME, ZAISTA?

 

isushand

    U ruke Lončareve predajemo duh svoj

 

temptationenh

                   U Napasti

 

 

twistcroatian (3)

s. Anica Cikojević 

sister 2a

 

 

PRED RAJSKIM VRATIMA

 

             Prije mnogo vremena živio je neki stari redovnik. Bio je najstariji i najmudriji i najdobroćudniji od svih redovnika u zajednici. Znao je da neće više dugo živjeti pa se jednog dana uputi starim strmim putem što vode prema nebeskim vratima.

Pun najboljih očekivanja pokuca on na velika željezna vrata. Jednom. Još jednom. Ništa se ne dogodi. Vrata ostadoše zatvorena. ”Što je to”, pomisli redovnik, ”zar nisam dostojan kraljevstva nebeskog? Zar sam premalo molio i postio”? Žalostan vrati se u svoj samostan i počne oštrije postiti, duže se moliti i dublje šutjeti. Sav skršen teškim vježbama krene slijedeće godine opet strmim putem prema nebu.

Pokuca na nebeska vrata. Pokuca iznova. Ništa. ”Što sam pogriješio”, upita se redovnik. ”Ah, da, bio sam uvijek zatvoren u svom samostanu, nisam obratio ni jednog čovjeka”. Odlučno krene opet na zemlju, ravno u veliku luku. Prvim brodom otplovi u poganske krajeve. Ondje odmah počne propovijedati.. žarko i požrtvovno. Godinu je dana propovijedao kao nitko prije njega i obratio mnogo pogana. Potom krene opet radostan put nebeskih vrata, siguran da će mu se sada otvoriti. Misionarskom odlučnošću pokuca na vrata. Ništa. ”Možda sam preglasan”, pomisli. Dakle, pokuca malo blaže, tiše. Opet ništa.

s. Matija Filipović

sister  2Redovnik problijedi. ”Što mi još nedostaje? Ah da”, prođe mu glavom, ”samo sam propovijedao, a zapustio služenje ljudima”. Vrati se opet na zemlju, dođe u veliki grad i zaposli se kao njegovatelj bolesnika. Radio je i izgarao u služenju.. Trpio je predano od teška rada i nezahvalnosti ljudi.. Nakon godinu dana pođe sav sretan uz brdo.. Pokuca jednom, još jednom i – opet ništa.

Žalostan sjedne redovnik pokraj vrata. Zaista nije znao što je propustio. Odjednom ugleda dijete koje se u blizini igralo u pijesku. ”Hoćeš li se igrati sa mnom”, upita dijete. Ne misleći na svoje dostojanstvo redovnik se posve preda igri s djetetom. Uskoro padne večer. Sunce poprimi vatreno-crvenu boju i počne zapadati iza brda. ”Vidi kako je lijepo”, usklikne dijete. ”Da, kako je divno”, usklikne i redovnik, a srce mu se širilo od sreće. ”Bože kako je divan tvoj svijet”. U tom trenutku zaškripe stožeri velikih vrata i ona se otvore. Redovnik je znao da sada smije ući.

F.J.Ortkepmper

POSTOLARI

2-9Svatko od nas sklon je mijenjati svijet oko sebe. Svi mi imamo mišljenje što bi trebalo napraviti, kakve bi promjene trebale biti, filozofirat ćemo danima o onome što nas smeta, pjeniti se pokušavajući dokazati kako je upravo naša zamisao najbolje rješenje za nekog drugog, ljutiti se ukoliko ne nađemo prave sugovornike koji će nas podržati u našim željama promijeniti svijet u kojem živimo.

Ekstremniji među nama odlučit će se na promjenu okoliša, odlazak na neko drugo mjesto gdje će lakše ostvariti svoje snove, gdje je klima ugodnija za njihove namisli. No, svi mi ponekad

zaboravljamo da bez obzira koliko okoliša promijenili ili društva zamijenili, mi ostajemo konstanta u cijeloj priči.

I pri takvim promjenama, selidbama, turbulencijama u životu, pri prvom nezadovoljstvu koje se rodi u nama, ponovo priskačemo metodi izmjene svijeta.

Da, slažem se, svijet treba promijeniti, ali prva promjena kreće malim koracima iznutra svakog od nas posebno. Ima jedna priča kojom se može oslikati bar jedna od naših svakodnevnih životnih okolnosti. Nekad davno živio je kralj izuzetno bogate države koji je jednog dana krenuo u posjet najudaljenijim dijelovima svoga kraljevstva. Kad se vratio u svoj dvorac, žalio se na bolove u nogama, jer je po prvi put prevalio tako dalek put, a cesta kojom je prošao bila je loša i puna kamenja.

Nakon tog iskustva naredio je svojim podanicima da sve ceste u njegovom kraljevstvu prekriju kožom kako bi putovanja bila ugodnija.

123352

Za to mu je, naravno, trebalo tisuće i tisuće kraveljih koža i poveća svota novaca. Nitko mu nije želio proturječiti, no jedan ga je sluga priupitao: »Zašto morate potrošiti toliko veliki iznos novca i smaknuti toliko krava kada bi bilo mudrije da izrežete samo jedan mali komadić kože i njime prekrijete svoja stopala«?

Kralj je bio iznenađen tom namišlju, no kasnije se složio da naprave »postole« za njegova vlastita stopala. I tako je nastao postolarski zanat…

Zgodna poruka ove priče (osim što sad znate kako su nastali postolari) jest da ukoliko želite učiniti svijet sretnijim mjestom za život, ne mijenjajte svijet, mijenjajte sebe. Mijenjajte svoje misli nabolje, pozitivnije, vedrije, veselije… Isprva će vam biti teško, borit ćete se sami sa sobom, prolaziti kroz bure i oluje vlastitih sukoba, no kad se jednom stanje smiri, a smirit će se, shvatit ćete da se svijet oko vas nekim čudom promijenio nabolje.

A tomu čudu uzrok ste vi. Ne vjerujete mi? Odlično, priželjkivao sam vaš skepticizam i nevjericu i zato vas molim da bar provjerite ovu teoriju. Što možete  izgubiti?

 

NEBESKA TRGOVINA

image003 Jednom davno  dok sam hodao stazom života  ugledah ploču na kojoj je pisalo:  »Nebeska trgovina«.

Kad sam se približio, vrata se otvoriše.  I prije nego sam postao svega svjestan,  nađoh se unutra. Svuda oko sebe vidio sam anđele! Kad sam se približio, vrata se otvoriše.  I prije nego sam postao svega svjestan,  nađoh se unutra.  Jedan mi Kad sam se približio, vrata se otvoriše. I prije nego sam postao svega svjestan,  nađoh se unutra.

Svuda oko sebe vidio sam anđele!  pruži košaru i reče:  »Smiješ kupiti sve što želiš. U ovoj trgovini ima svega  za čim čezne kršćansko srce,  a što danas ne mogneš ponijeti, možeš po to doći sutra.«Prvo što sam uzeo bilo je  STRPLJENJE,  a zatim sam dohvatio  LJUBAV.  Oboje su se nalazili na istoj polici.

Uz to sam uzeo  2 kutije MUDROSTI i 2 vrećice VJERE.  Nisam naravno zaboravio  DUHA SVETOGA  koji se nalazio na sve strane.Onda sam potražio malo  SNAGE i ODVAŽNOSTI,  koji  su mi  od velike pomoći na poslu. Kad mi je košara bila skoro puna, sjetih se da bi mi još trebalo MILOSTI  i  BLAGOSLOVA.

Nisam smio zaboraviti  SPAS DUŠE.  Naravno, uzeo sam dovoljno  i za Tebe i za mene!

image001 (3)

Krenuo sam prema blagajni da platim. Imao sam sve potrebno  da bih ispunio SPASITELJEVU volju. Kad sam bio pred blagajnom, ugledah MOLITVU!  Iako je košara bila puna,  nekako sam ju strpao unutra.Znao sam da bi mi ani  mogla zatrebati.  MIR i RADOST nalazili su se na malim policama.        I njih sam također dohvatio.

SREĆA  je visjela na stropu.  Uzeo sam jedan komad.  Već sam bio na blagajni pa upitah:  »Koliko trebam platiti?« Blagajnik se nasmiješi i reče: »Uzmi košaru sa sobom kuda god kreneš.«Još jednom upitah:  »Dobro, ali… Koliko stvarno trebam platiti?« On se ponovo nasmiješi i reče:

»Ti se više ne trebaš za to brinuti.  Isus je već davno platio račun.«Još jednom upitah:  »Dobro, ali… Koliko stvarno trebam platiti?« On se ponovo nasmiješi i reče:  »Ti se više ne trebaš za to brinuti.  Isus je već davno platio račun.« »Sve, što u vjeri zamoliš,  dobit ćeš.«

 

twistcroatian (3)

SREĆA – NESREĆA, TKO TO ZNA?…

2-7Jedino bogatstvo siromašnog starca bili su njegov sin jedinac i jedan konj koji mu je orao njivu, pa su imali što jesti.

Kad je jednog dana konj pobjegao, svi su u selu povikali: Ajme nesreće!
Svi osim starca koji je govorio: Sreća? Nesreća? A tko to zna…

Za par dana konj se vratio i doveo za sobom cijelo krdo divljih konja.
Svi viknuše: Koja sreća!

Svi osim starca koji je govorio: Sreća? Nesreća? A tko to zna…

Starčev sin slomio je nogu pokušavajući pripitomiti jednog od divljih konja i svi u selu graknuše: Ajme nesreće!

Jedino starac govoraše: Sreća? Nesreća? A tko to zna…

Uskoro se i zaratilo pa jedino starčevog sina zbog slomljene noge nisu regrutirali u vojsku.
Svi naravno viknuše: Kakva sreća!
Svi osim mudrog starca koji je i dalje govorio isto: Sreća? Nesreća? A tko to zna…
Anthony de Mello

 

Razglednice za Dusu – Zapamti si 5 pravila za sreću :

beba u rukama1. Izbaci mržnju iz sebe

2. Odbaci brige

3. Živi jednostavno

4. Daj čim više

5. Očekuj manje

Ne možemo se vratiti u prošlost i početi iznova.

Ali zato možemo započeti sada i doći čemo do novog kraja …

Bog ti nije obečao život bez boli, smijeha, žalosti, bez sunca i kiše. Dao ti pa je snagu, da preživiš     žalost kad plačeš i svijetlo da vidiš put za dalje

Razočaranja su kao krivine na cesti: malo te uspore, a onda opet dođe ravna cesta

Ne zadržavaj se previše na krivinama .

ponosNastavi put !

Ako nisi dobio ono što si očekivao , ne sekiraj se; Bog ti je namjenio nešto drugog, još boljeg …

Kad se to dogodi, pomisli, kakva lekcija stoji iza toga.

Iza svakog događaja je lekcija

Nikoga ne možeš prisiliti da te voli

Budi taj, koji daje ljubav , a drugi neka presudi, koliko si vrijedan.

Bolje je izgubiti ponos radi onog koga ga voliš, nego radi ponosa izgubiti onog koga voliš

Previše vremena gubimo u traženju prave ljubavi, ili traženju grešaka kod onih koje volimo; bolje bi bilo da umjesto toga poboljšamo odnose u kojima se nalazimo

Nikad ne zaboravi starog prijatelja

Teško češ naći nekoga tko će popuniti njegovo mesto .

Prijateljstvo je kao vino: čim je starije, bolje je.

Misao koju treba pročitati

CR58Rabin Harold Kushner gledao je djecu, koja su na obali zidala kulu iz pijeska.

Kada su upravo završili zamišljenu kulu, za koju su potrošili puno vremena
i strpljenja, došao je val i izravnao kulu sa zemljom. Rabin je očekivao suze i bijes. No, djeca su sjela, primila se za ruke i počela se smijati.
Malo zatim, započela su graditi novu kulu.

Rekao je:
Ova djeca su me naučila veoma važnu lekciju.
Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije,
stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će val i odnijeti ono, što smo sagradili sa tolikim trudom. Kada se to dogodi  moći će se smijati samo oni, koji će se imati s kime držati za ruke!!

 

Molim te, poslušaj ono što ne kažem
Charles C. Finn

89857Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuće maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da itko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti 

1230049rhtjgyxh4ii da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje.
Ako slijedi Ijubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,
da neće uslijediti Ijubav.
Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćes se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim djetetom unutra.
Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.

NY6Q0015
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima p ovršnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što plače u meni.
Zato kad sam u kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
Što bih volio da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.

Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
Samo ti možes iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možes prizvati u život.
Svaki put kad si Ijubazan, nježan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.

 

lujza34Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj – do Boga pravedan stvoritelj – moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možes srušiti zidove iza kojih dršćem,
samo ti možes ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.

Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđes
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je Ijubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove
čvrstom rukom jer dijete je vrlo osjetljivo.
2-d

Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.

 

 

image002 (2)MEDVEDIĆ I LEPTIRIĆ
(Na svjetlu je bolje i pokisnuti…)

Mali se medvjed, sklupčan, bezvoljno ležao pred svojim brlogom. Leptirić koji je nestašno lepršao u blizini primijeti da se s njegovim prijateljem nešto čudno događa te sleti na njegov nos.
- Što je? – upita ga. – Zašto si tužan?
- Upravo su me protjerali iz staklarnice – potuži se medvjedić. – Jako su se naljutili što sam im sve porazbijao. A nisam htio. Stvarno nisam htio.
- Vjerujem ti – sućutnim glasom reče leptirić. – Ali trebao si znati da medvjedima nije mjesto u staklarnici. Niti ikome tko se kreće kao medvjed.
- Lako je tebi govoriti – uvrijeđeno će medvjedić. Ti možeš sletjeti na bilo koji stakleni predmet a da mu se ništa ne dogodi. – I opravdavajući se doda: – Što mogu kada je meni tako zanimljivo biti u staklarnici.image001
- Eh, nije baš pametno ići svuda gdje je zanimljivo – pouči ga leptirić. – Mene jako zanima kako je u tvom brlogu, a ipak neću u njega ući.
- Samo uđi – ohrabri ga medvjedić. I s mangupskim osmjehom doda: – Neću se ljutiti na tebe ako nešto i prevrneš ili razbiješ.
- Ne zamjeri – ispriča se leptirić. – Ali mi, djeca sunčevih i duginih boja, najviše volimo biti na svjetlu.
- Čak i ako pokisnete? – začuđeno će medvjedić -
- Za nas je bolje pokisnuti na svjetlu, nego ostati suh u mraku – zaključi leptirić.

(Stjepan Lice

 

Kutija

thd_sh001Ispričat ću vam jednu priču ,da se malo maknemo od ovih ozbiljnih tema. Početak priče ide daleko u prošlost, kad je neki čovjek kaznio svoju petogodišnju kćerkicu, jer je izgubila neku vrlo dragocjenu stvar, a novaca je u ono vrijeme bilo vrlo malo. Sljedećeg jutra je djevojčica donijela mali poklon i rekla: ”Tata, to je za tebe!”. Tati je bilo vrlo neugodno, ali kad je otvorio kutiju i vidio, da unutra nema ničega, jako se naljutio. Kćerkicu je prekorio: ”Zar neznaš, ako nešto pokloniš, očekuje se, da se u kutiji nešto i nađe?” Djevojčica ga žalosno pogledala i suznim očima rekla: ”Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe”. Tata je bio ganut. Kleknuo je ispred kćerkice, jako je zagrlio i zamolio za oprost. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvjek kad bi se osjećao izgubljeno i oćajno, otvorio ju i iz nje uzeo jedan nevidljivi poljubac i sjetio se ljubavi koju je kčerka spremala unutra. Svatko od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju prijatelji, obitelj i Bog.,Ne postoje važnije stvari  koje bi mogli dobiti.                                                                           

Leptir i gusjenica

image002

Bila jednom jedna gusjenica koja je puzala po zemlji. Bila je bijele boje sa zelenim točkicama na leđima. Nitko je nije volio, jer se govorilo da je ružna i odvratna. Jadna je gusjenica bila veoma tužna. Kad bi dopuzala na neku biljku, svi bi je insekti s prezirom gledati i izrugivali joj se. Nitko se nije s njom družio, a još manje bi se s njom igrao.

Njezino jedino zadovoljstvo bilo je popeti se na drvo i promatrati leptire. Dala bi sve na svijetu da može letjeti poput njih. Satima bi ih promatrala. A kad bi sišla na zemlju, čula bi opet uobičajena ruganja i prijetnje. Umorna od svega toga, odluči popeti se na vrh stabla gdje je nitko neće pronaći i nikad se više ne vratiti na zemlju.

image001Jednog dana neki leptir, da se odmori, sleti na granu na kojoj je bila gusjenica. Ona mu se približi, i zapodjenuše razgovor. Tako su postali veliki prijatelji, svaki bi dan našli vremena da budu zajedno i popričaju. Nakon nekog vremena gusjenica upita:
- Zašto si pristao biti moj prijatelj kad me nitko ne voli, jer sam svakome odvratna?
Leptir joj odgovori: – Za prijatelje nije važno kako netko izgleda, nego koliko dobrote ima u sebi.2-c

Gusjenica je bila jako zadovoljna, jer je pronašla pravog prijatelja. Bila je toliko sretna da je jedne noći, dok je spavala na vrhu nekog stabla, osjetila kako joj se tijelo preobražava. Sljedećeg  jutra postala je prekrasan leptir kakva svijet još nije vidio. Kad  ju je njezin prijatelj leptir došao posjetiti, primijeti tu divnu promjenu i bijaše veoma zadovoljan te joj reče:
- Sada si pokazala ljepotu i dobrotu koju si nosila u sebi.

Oboje su zajedno odlepršali. Od tada, kad god bi našli tužnu gusjenicu na vrhu drveta, spustili bi se k njoj, a nakon toga ponovila bi se ista priča.

 

 

 

Kako se čuva ljubav  
2s1rayp…Majka i dječak hodaju plažom…
U jednom trenutku dječak upita: “Mama, kako se čuva ljubav??”
Mama ga pogleda i odgovori: “Uzmi malo pijeska i stisni šaku…”Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje… “Ali mama, pijesak mi bježi..!!!”
“Znam, a sada otvori potpuno šaku…”Dječak posluša, ali uto zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana..
“Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak..!!”Na to majka, sa smješkom na licu, reče: “Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drzi dlan kao da je u obliku žlice, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan…”Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste…Eto.. kako se čuva ljubav..

Ima tragova koji putove preobrazuju u domove

stfran7e Ima tragova koji putove preobrazuju u domove. Ugledaš li ih, tvoj korak postaje laganiji, hod opušteniji.

Nije čak nužno vidjeti ih.
Dovoljno je znati da je netko čiju prisutnost osjećaš u duši, netko koga s ljubavlju pamtiš, tim putem prolazio. I već te put ne dijeli od cilja kojemu si se uputio.
Ima tragova koji govore, koji, i bez tvoga znanja, razgovaraju s tvojom dušom. Njihova te rječitost krijepi, liječi ti rane na koje si pristao čim si se zaputio. Jer ne budu li tvoje noge izranjene, duša potresena, nisi upoznao svoj put. Nisi dotakao tragove za tebe ostavljene.
Za tobom neće ostati tragovi koji bi, kada tome dođe vrijeme, mogli udomiti nekoga tko za tobom ide.
Ima tragova koji su istodobno i put i dom. Ako se na putu kojim ideš zaustaviš, nisi ih razumio. Oni svjedoče o hodu koji traje, o hodu povjerenom  mnogima, znanima i neznanima. O hodu koji valja nastaviti i samotan i obeshrabren i preko svake mjere iskušavan. Jer on jača one koji su mu vjerni i nadahnjuje one koji za njima idu.
Ima tragova sazdanih od ljubavi. Što su neugledniji, to su pouzdaniji. Oni umiju očuvati putove i za neslućena vremena i za ljude ranjena srca. Svakome tragu sazdanom od ljubavi odazvat će se netko tko će svoj odraz prepoznati u njemu i dodati mu duše. I svjetlo se neće odijeliti od prašine na putu. Vatra u ognjištu ljudskoga doma neće utrnuti.
Ni ti nemoj uskratiti svoj korak.

Stjepan Lice

pope-and-mother-teresa2

I Bog je htio imati Majku

Učili su me od malena da si Majka svima nama,

da Te je Tvoj Sin s križa nama dao za Majku.

Kada nije ništa mogao imati i dati, darovao nam je najveći dar, Tebe, Marijo, za Majku.
Čudno je to ljudsko srce. Stalno ima potrebu za toplim i sigurnim osloncem.
v1aKako god se držao jakim i koji put bahatim, čovjek traži jedno:
nježno i toplo srce da mu se izjada i da mu iznese sve ono što ga tišti i pritišće.
Prirodno je djetetu da se prvo majci obrati kada ga nešto boli ili kada se osjeća nesigurnim.
I čudno je kako upravo u tim trenutcima boli i kada odrastemo, te se smatra kako smo veliki,
ipak imamo potrebu za majčinom utjehom.
Nije slučajno da ljudi u teškim trenutcima smrti, izgovaraju upravo tu riječ: ‘MAJKO’.

Tu zapravo leži i tajna hodočašća Tebi, Majko!
Ljudi su mekana srca, kao da nas Tvoja blizina, Marijo, povezuje ali i Bogu približava.
Zanimljivo je, Marijo, da je i Bog htio imati Majku. Zato je Tebe odabrao.
Pripravljao Te svojom milošću, da bi se jednoga dana udomio u Tvom tijelu
uzevši od Tvoga tijela tijelo za sebe, tijelo kojim će nas otkupiti žrtvom na križu.
I upravo pod tim križem dao je Tebe, Marijo, nama za Majku.

sv-franjo1-001AA.jpgOstaje tajna Božje ljubavi. Htio je imati Majku.
I upravo svoju Majku daruje i nama za Majku.
Nije slučajno da se to događa pod križem kada žrtvuje svoje tijelo
koje je od Tebe Marijo uzeo da bi postao Utjelovljeni Bog,
a Tebe time učinio Bogomajkom.
Stojim pred tom tajnom te joj se divim dok Ti se molim.
Dok promatram tolike kako jednostavno Ti se obraćaju,
promatram tolike koji klečeći obilaze Tvoj lik, Tvoj oltar, Tvoju crkvu
i žele dodirnuti Tvoj lik u nadi da tebe stvarnu dodiruju.
Što je u tom dodiru važno za štovatelja Tvoga?
Je li to ta tajna kako je Bog po Tebi nama postao blizak
te našim dodirom Tvoga lika želimo se Bogu približiti.

Bog koji je htio imati Majku, po Tebi se Marijo nama približio,
postao jedan od nas, u svemu čovjeku sličan osim u grijehu.
Čovjek je svjestan da je stvoren na sliku Božju i želi tu sliku vratiti.
Dodirom Tvoga lika, kao da želi vratiti Božju sliku u sebi,
kako bi zračio onim svjetlom koje obasjava hod prema vječnosti.
Čovjek želi vječno biti prožet ljubavlju, vječno ljubiti.
Svud oko sebe osjeća ograničenost,
a najgore je što ju osjeća i u sebi i nosi je u svojoj svagdašnjici.
Približavajući se Tebi, Marijo, pokušavamo vječnost dodirnuti, dodirujući Tvoj lik.

 

 

 

twistcroatian (3)

Comments are closed.